Ne nasljeđujemo zemlju od svojih predaka, već je posuđujemo od svoje djece.
“Eno ti sestre, potjerala sam je jutros sa zemlje! Kukuruz joj upada svugdi, samo u brazde nije. Vidiš, ona ti je za velikih škola. Za nju nisu stvari ka za te. Slušaj dobro šta ti baba Iva kaže, znam ja šta drugi ne znadu. Vridna si ka crv i uvik ćeš bit. Danas si lipa i zgodna, a sutra tko zna. Udaš li se za seljaka, u zlatu ćeš živit. Zlatne su ti ruke za bilo šta drugo.”
Iduće lito našla sam mladića i prvo šta ću nego pravac babi na raport. – Babaaa, našla sam ti mladića! Zove se Bruno, visok je i crn, lijep ko lutka. Ma ne ko lutka, nema ti ljepšeg nigdje!
– “Dobro Lane, nisam te to pitala nego sa čim se bavi.”
– “Ide baba u školu i radi zemlju.”
– A njegovi šta rade?, priupita baba. – “Pa zemlju baba obrađuju. Lubenice, mandarine, breskve, jagode, nema šta nemaju.”
– “Aha, misliš našla si seljaka!” – zaključi baba s osmijehom na licu dok joj je znoj kapao sa čela u pregrijanom plasteniku.
– “A dašta sam baba nego našla seljaka. I to ne bilo kakvog, nego najljepšeg! Ali znaš, ići ćemo mi na fakultet. Kakva zemlja, pa jučer smo jedva uspjeli prodati salatu po 80 lipa.
– “Nije ti to pametna politika nikako. Dobro me slušaj Lane moja udaš li se za njega: prekopa li on red, ti ne kukuaj, šuti i prekopaj dva. Ubere li prikolicu lubenica, ti šuti i uberi tri. A bude li imao imalo pameti, sutra će on pet. Pa ćeš vidjeti zašto je uvik udvoje i lipše i lakše.”
Studirali smo, putovali, družili se, prije izlaska polijevali nasade, a ravno iz izlaska na zemlju brali na +40 i -10. Tražili smo način kako pobjeći od života hrvatskog poljoprivrednika. Nije bilo teže slike nego vidjeti kako berete svoj trud i bacate pod noge jer ih nemate kome prodati.
U međuvremenu smo završili fakultete, velike škole, radili poslove, gradili karijere.
A onda smo jedne zime odlučili poslušati babu, spasiti zemlju i trude.
On jedan red, ja tri. On dvije prikolice, ja četiri. Šuti i stisni zube.
Danas uzgajamo kulture kroz cijelu godinu, preko 5000 trajnih stabala raznih kultura, sušenog i svježeg voća i povrća.
Radimo, obrađujemo, beremo, prodajemo.
Od babinog savjeta prošlo je dvadeset godina.
Babe Ive mi više nema, ali jedno znam, sigurno me gleda od gore i misli:
“E moja Lane, vidiš da je baba pravo govorila: tvoje vridne ruke samo sejak i zaslužuje.”